Izlazak
Naša Web stranica!
http://vjesnici.net/
http://vjesnici.net/
http://vjesnici.net/ 01.11.2016. u 14:07 | 0 Komentara | Print | # | ^
...
"Jer je Bog tako ljubio svijet, da je predao svojega jedinorođenog
Sina, da svaki, koji vjeruje u njega, ne pogine, nego ima život
vječni. Jer Bog nije poslao Sina svojega na svijet zato, da sudi
svijet, nego da se svijet spasi po njemu." (Ivan 3,16)
...
"S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s
nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog
naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti
opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio
je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio
Njegov. Njegove nas rane iscijeliše."
Humanitarna akcija
www.smileagainchildrensencouragement.org
www.smileagainchildrensencouragement.org
www.smileagainchildrensencouragement.org
Smile Again Children’s Encouragement (SACE) is registered as a community based organization in Kampala – Uganda dedicated to giving and advocating for support to Orphans and most vulnerable children (OVCs), and refugees to get education, food, accommodation , clothing and primary medical care. Our registration number is MAK/15/128. Smile Again Children’s Encouragement Comprises of Orphans and most vulnerable children carefully selected from our community. Most of these children are children affected by HIV/AIDS scourge.
At the moment, SACE gives care and support services to over 50 children who would otherwise have no hope to education. Thanks to our friends, relatives, community members and all our friends all over the world. We give children general welfare including feeding, accommodation, scholastic materials, basic medical care and other support.
OUR VISION:
Our vision is “Restoring lost smiles” for all most vulnerable children as we believe that, “Every child has a right to smile always”.
OUR AIMS AND GOALS:
Our aims and goals include the following:
Sponsoring Orphans and Vulnerable children (OVCs), Refugees to get education, scholastic materials and other basic necessities
Starting up income generating activities for the parents or guardians of the orphaned and Vulnerable Children (OVCs)
Promoting children advocacy and children rights, Promoting sport, community recreation and play facilities of the children.
Sensitizing the youth and the community about HIV/AIDS, organize children meetings, training courses and events.
www.smileagainchildrensencouragement.org
www.smileagainchildrensencouragement.org
www.smileagainchildrensencouragement.org 26.11.2014. u 20:36 | 0 Komentara | Print | # | ^
...
Mnogi od onih koji su prihvatili vjeru nisu svjesni da i dalje plove
na istom brodu ambicije, samo su okrenuli jedro i promijenili
smjer kretanja.
Kamo smo to skrenuli?
Stoljećima religiozne institucije pogrešno otkrivaju Božji karakter, stoga mnogi kršćanski život smatraju dosadnim i zastarjelim. Kršćani trebaju upoznati živoga Boga čiji je karakter objavljen u Svetom pismu, biti svjetlo ljudima svojim riječima i djelima te cijelom svijetu odnijeti radosnu vijest da je Bog ljubav. (Matej 5,14-16)
Crkva se danas, kao i prethodnih stoljeća, upliće u politiku i državno vodstvo, a njeno bi poslanje trebalo biti isključivo duhovne naravi.
Crkva potiče najamnički odnos prema spasenju. Najamnik će raditi i činiti djela kako bi jednoga dana dobio nagradu. No spasenje je dano kao čin ljubavi. Kao što roditelj smatra vlastito dijete baštinikom svojeg nasljedstva, tako nama, kao djeci Božjoj po vjeri, Bog daje vječnu baštinu već ovoga trenutka.
Svećenstvo je preuzelo ulogu posrednika između vjernika i Boga, stavili su se u poziciju Krista svojom službom ispovijedanja grijeha i dijeljenjem oprosta. Na taj način je onemogućeno isključivo pravo na direktni odnos između čovjeka i Boga.
Crkva je promijenila deset zapovijedi koje je Bog napisao svojim prstom. Deset zapovjedi u katekizmu nisu jednake kao deset zapovjedi u Bibliji (Izlazak 20). Druga je izbačena, četvrta promijenjena, a deseta podijeljena na dvije kako bi se nadoknadila izbačena. Zbog te promjene crkva je zagazila u područje idolopoklonstva (obožavanje relikvija, kipova) i praznovanje krivog tjednog dana od odmora. Tko si može dati za pravo da promijeni Božji moralni zakon?
Tradicija (Sveta Predaja) crkve postala je značajnija od onog što piše u Božjoj Riječi – Bibliji. Iz te predaje dolazi učenje o namjesniku Božjem na zemlji, o uznesenju Marije i svecima kao posrednicima između ljudi i Boga, što je biblijski gledano potpuno neutemeljeno. Predaja nam govori da je Bog u stanju mučiti ljude u paklu čitavu vječnost, no je li to pravedni Bog ljubavi? Crkva proglašava ljude koji se ne slažu s ovakvim predajama hereticima i krivovjercima, a na sebi je uzela pravo imati monopol nad tumačenjem Biblije. Time se otvaraju vrata manipulaciji vjernika i netrpeljivosti prema neistomišljenicima.
Ako si već i sam razmišljao o ovom rečenom i imaš dojam da se radi o konstruktivnoj kritici, u tebi je duh reformacije. Podigni svoj glas u ime istine u svojoj sredini i potakni vjernike i Crkvu na promjenu.
Istina o ustroju prve kršćanske crkve
Na temelju ozračja koji vlada u suvremenim crkvama stječemo pogrešan utisak o tome kako bi prava crkva trebala ustrojena. Kada bismo upoznali prve kršćane, začudili bi se jednostavnošću prve crkve i ljubavi koja je vladala među vjernicima. Vidjeli bismo nešto što je veoma primamljivo za svako ljudsko srce. No što se dogodilo da se današnja duhovnost često poistovjećuje s jednotjednim odlaskom u građevine gdje je puno ljudi, ali malo zajedništva?
Ako Novi zavjet isključivo uči o posredničkoj službi Isusa Krista, zašto danas postoje ljudi odjeveni u haljine koji nam se predstavljaju kao Božjim predstavnicima na zemlji? Uostalom, pošto Biblija ne uči o nikakvom svećeničkom posredništvu između Boga i ljudi osim posredništva Isusa Krista, kako su onda prve crkve bile ustrojene i funkcionirale te kako se dogodila promjena prvih crkava u crkvene strukture kakve danas vidimo?
Prva kršćanska crkva
Prva crkva je bila daleko od zajednice ljudi koji dolaze jednom tjedno na bogoslužje i ostatak tjedna žive sami u svom svijetu. Prve crkve su bile dinamične zajednice ljudi koji su se sastajali svakodnevno. Družili su se zajedno, jeli, proučavali Sveto Pismo i dovodili druge ljude Kristu. Iako će vam ovo biti iznenađujuće, prve crkve su se skupljale u kućama običnih vjernika, a ne u ukrašenim hramovima. U kućnim crkvama su se gradili kvalitetni i topli međuljudski odnosi.
Pismo nam kaže sljedeće o prvoj crkvi: “A mnoštvo onih koji su povjerovali bijaše jedno srce i jedna duša; i nijedan od njih nije svojim nazivao ništa od onoga što je posjedovao, nego im sve bijaše zajedničko... Doista nitko među njima nije oskudijevao... I bijahu postojani u apostolskom nauku, i zajedništvu, i u lomljenju kruha, i u molitvama. .. Uživali su naklonost svega naroda. A Gospodin je svakodnevno pridruživao crkvi one koji su bili spašeni.“ (Djela apostolska)
Katolički teolog Hans Kung u svome u djelu „Katolička crkva“, (str. 39, naklada Alfa, 2001.) o prvoj kršćanskoj crkvu kaže sljedeće: „Pavlovske su crkve zapravo u mnogome zajednice slobodnih karizmatskih službi. Svaki kršćanin, prema Pavlu, ima svoj osobni poziv, svoj vlastiti dar Duha, posebnu svoju „karizmu“[dar] na službu zajednici. Tako u njegovim crkvama postoji čitav niz raznoraznih, pa i posve svakodnevnih karizma, službi, funkcija: u naviještanju, u skrbi o pomoći, u vođenju zajednice.“
„Različiti su darovi, a isti Duh; i različite službe, a isti Gospodin; i različita djelovanja, a isti Bog koji čini sve u svima. A svakomu se daje očitovanje Duha na korist. Doista, jednomu se po Duhu daje riječ mudrosti, drugomu riječ spoznanja po tom istom Duhu; drugomu vjera u tom istom Duhu, drugomu dari liječenja u tom jednom Duhu; drugomu čudotvorstva, drugomu prorokovanje, drugomu razlučivanje duhova, drugomu različiti jezici, drugomu tumačenje jezika. A sve to djeluje jedan te isti Duh dijeleći svakomu napose kako hoće. Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo - tako i Krist. Ta u jednom Duhu svi smo u jedno tijelo kršteni, bilo Židovi, bilo Grci, bilo robovi, bilo slobodni. I svi smo jednim Duhom napojeni.“ (2. Korinćanima 12,4-13) Apostol Pavao kaže da svaki pojedinac posjeduje drugi dar, odnosno jedinstvene sposobnosti kojima može služiti ljudima oko sebe, biti im na izgradnju i otkrivati im istine iz Svetoga Pisma kako bi upoznali Boga.
Kao djeca maštamo, istražujemo i pokušavamo shvatiti što nas zanima u životu, čime bi se htjeli baviti, prema čemu imamo afiniteta, čime bi smo zarađivali za kruh. Svaki čovjek je unikatan i izabire sebi svojstvenu profesiju, bila ona u domeni poljodjelstva, medicine, građevine, odgojno-obrazovnog rada ili nečeg drugog. Kao Božji predstavnici na zemlji, svoj posao moramo odrađivati najbolje što znamo i umijemo. Kakvo bi blagostanje bilo na zemlji da se ljudi vode ovim principom, da umjesto ljenčarenja na poslu marljivo odrađuju svoje dužnosti, da rade posao savjesno, da umjesto nemara pokazuju brigu u najmanjim stvarima. Na tim naoko sitnim stvarima se izgrađuje karakter. Ako je čovjek vjeran u malim stvarima, vjerojatno će biti i u velikim. Na ovaj način se razvijaju vlastite sposobnosti u svrhu zarađivanja za vlastiti život. Ako živimo ono što vjerujemo, primjerom možemo na svom radnom mjestu propovijedati evanđelje i poticati zanimanje ljudi za Krista. Kada je u pitanju vječni život, morali bi biti još temeljitiji. Svatko od nas ima dužnost pred Bogom da prepozna svoje darove i talente i učini najviše što može u svojoj domeni kako bi izgradio karakter po uzoru na Krista i radio na širenju Božjeg djela na zemlji. Ljudi koji imaju dar za sviranje i pjevanje mogu održavati koncerte na slavu Bogu, učitelji mogu poučavati vjernike o dubinama nebeskih istina i njihovoj praktičnoj primjeni, liječnici i kuhari mogu poučavati ljude zdravstvenim načelima i kuhanju kako bi se njihovo zdravlje unaprijedilo i njihovo tijelo bilo uvijek spremno na rad, a um bio bistar za širenje radosne vijesti. Ovo su samo neki primjeri kako pojedinac može razvijati svoje darove i sposobnosti u svrhu širenja evanđelja i dovođenja ljudi Kristu po uzoru na kršćansku crkvu prvog stoljeća.
Svaka crkva je imala postavljene pojedince koji su prepoznati od zajednice kao sposobni vođe i u stanju upravljati i crkvom. Za vođu crkve imamo dva različita izraza koji se upotrebljavaju kao sinonimi; „prezbiteros“ i „episkopos“. Prezbiteros doslovno znači stariji(stariješina), a označavao je izabranikov častan položaj koji mu je dodijeljen od strane zajednice, a episkopos doslovno znači nadglednik(biskup). Zašto za istu službu postoje dva termina? Zbog toga što je naziv „prezbiter“ služio kao titula za časnu službu, a „episkop“ je označavao funkciju prezbiterske časne službe.(Djela 20.17.28; Titu 1,5-9) Biskupi su kao izabrani vođe lokalne crkve bili ljudi predani Bogu, a njihov je život o tome morao svjedočiti. „Starješina mora biti besprijekoran, vjeran svojoj ženi, a djeca mu moraju biti vjernici. Nikomu ne smiju davati povoda da ih optuži za razuzdanost ili nepokornost. Nadglednik mora živjeti besprijekorno jer je Božji upravitelj. Ne smije biti samoživ, svadljiv, pijanac, nasilnik ni sklon prljavom dobitku. Mora biti gostoljubiv, dobrostiv, razborit, pravedan, svet i uzdržljiv. Mora se čvrsto držati vjerodostojne riječi učenja, mora hrabriti druge i uvjeravati protivnike u zdravo učenje.“ (Titu 1,6-9)
U teološkim krugovima za ovakav ustroj crkve se koristi termin prezbitersko-episkopski ustav crkve po kojemu su pneumatici, ljudi koje je Božji Duh osposobio za službu u crkvi, birali među sobom sposobne lidere.
Promjena crkve od zajednice ljudi vođenih Duhom Svetim u monarhiju u kojoj manjina vlada većinom
U prvom stoljeću nije postojao nikakav primat pojedinaca nad ostalima, već su svi bili jedno. Službenici i vođe crkve su bili birani po darovima i sposobnostima, a ako su zastranili, služba bi im bila oduzeta od strane crkvene zajednice. Početkom drugog stoljeća, u poslijeapostolskoj fazi kršćanske crkve, pretpostavlja se da antiohijski biskup Ignacije na putu za Rim, gdje je i umro mučeničkom smrću, piše više poslanica u kojem veliča autoritet biskupa i uvodi monarhistički episkopat kao novi ustroj crkve. Povjesničar Phillip Schaff s razlogom smatra da je veći dio tih poslanica promijenjen u narednim im stoljećima kako bi išao u prilog crkvene hijerarhije Rima. S obzirom da postoji više manuskripata koji se veoma razlikuju, ne zna se što je uistinu napisao Ignacije, a što je od pseudo-Ignacija. Osim relevantnosti samih spisa, oni podosta odudaraju od Biblije ali i drugih spisa toga vremena. Primjerice, „Ignacije“ u poslanici Smirjanima poziva na neupitnu pokornost običnom čovjeku kojeg se diže na razinu Isusa: „Neka nitko ne čini ništa bez biskupa.“, ili: „Budi potčinjen biskupu kao Isusu Kristu.“ Ovakav duh uzdizanja običnog smrtnika na razinu Isusa Krista nije u skladu s Biblijom i duhom onoga vremena: "Ne uzdajte se u knezove, ni u sina ljudskog, u kome nema spasenja." (Psalam 146,3) "Proklet bio čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i koji tijelo čini svojom mišicom, i čije srce odlazi od Gospodina." (Jeremija 17,5)
Ova, s obzirom na težinu dokaza, pseudo-Ignacijeva krivotvorina je pokušaj da se prikaže navodno uvođenje monarhističkog episkopata već početkom drugog stoljeća. Tek je nešto prije 200. godine lionski biskup Irenej prvi formulirao teoriju o apostolskom nasljedstvu, suštinu monarhističkog episkopata u svome djelu "Protiv krivovjerja, III. knjiga". Po njegovoj tezi, apostoli su predali pravu kršćansku nauku biskupima koji su postali njihovi nasljednici. On smatra da su biskupi čuvari svete tradicije i prenositelji biskupske časti. Tokom trećeg stoljeća ugled i vlast biskupa se naglo povećavaju i oni postaju autoritativne vođe. Oko 250. godine Ciprijan izlaže teoriju monarhističkog episkopata da opravda njegovo praktično postojanje i kaže da je biskup redovni nasljednik apostola, i kao takav ima najveću vlast u crkvi i na saborima. Po monarhističkom episkopatu, biskupi pravo vodstva prenose izabranicima i podobnim ljudima, a vjernici više nemaju udio u izboru biskupa. Na ovaj način se počinje odvajati „kler“ od laika i kršiti prezbitersko-episkopalni ustroj prve kršćanske Crkve. Iako se uvodi distanca između vođa crkava i vjernika, u Ciprijanovoj strukturi nema mjesta za univerzalnog biskupa, već se vrhovna crkvena vlast nalazi u vijeću svih nadglednika ili biskupa koji se sastaju na općim crkvenim saborima i raspravljaju o aktualnim crkvenim pitanjima. U toku drugog i trećeg stoljeća nadglednici nemaju posebne haljine koje bi ih razlikovale od laika, a celibat se još ne nameće. Biskup preuzima upravljanje financijama crkve, postaje tumač nauke i na njega se gleda kao utjelovljenje prave vjere. Što je grad bio veći, što je bolje biskup čuvao stado od krivovjerja, što se bolje biskup držao u vrijeme progonstva i što je manje bilo Duhom vođenih pojedinaca, to je i ugled biskupa bio veći.
U nadolazećem 4. stoljeću su se zbili događaji koji su iz temelja promijenili kršćanstvo, a iz tog kršćanstva se uzdigla jedna crkva koja je sebe počela smatrati majkom crkvom na zemlji, dok su ostale bile njene kćeri, crkva koja je htjela ostvariti primat nad svim crkvama i postati autoritet ne samo u području religije, već i politike. Bila je to rimska crkva.
Rim su u 3. stoljeću počele pogađati svakakve pošasti. Rast nemorala, ubojstva, pljački, glad za krvoprolićem nevinih u rimskim arenama, pobune, pojava raznih kultova i sljedbi su iznutra, a ratovi provale barbarskih plemena su izvana potresle Rimsko Carstvo. Do početka 4. stoljeća, kršćani su često bili osuđivani za stanje rasula u Rimskome carstvu, stoga su protiv njih pokrenuti nemilosrdni progoni. Kristovi učenici su bili živi bacani zvijerima, kuhani u ulju, razapinjani i prolazili kroz strašne muke ne poričući vjeru i smireno dočekujući smrt. Božja sila je djelovala na te ljude, te postojanost, hrabrost i duhovni mir su bili svjedoci za mase željne krvi. Krv mučenika je bila kao sjeme koje je u srcima mnogih bilo svjedočanstvo o istinitosti kršćanske religije. Ljudi su čeznuli za nečim boljim i uzvišenijim. Njihovo srce je bilo sito idola, igara u koloseumu i cirkusu, lažnih obećanja poganskih svećenika, blještavih ceremonija, misterioznih rituala i lažne religije koji su izvana bili spektakl, no nisu imali Božju silu da promijeni život pojedinca. Što su progoni bili žešći, to se kršćanstvo brže širilo. Nema ništa novo pod suncem. Ljudi čeznu za jednostavnim životom čiji se principi mogu vidjeti jedino u ljepoti života Isusa Krista. Isto je i danas. Ljudi prazninu svojeg srca pokušavaju ispuniti svime što umiju. Odlaze po jeftina uzbuđenja na utakmice, koncerte i zabave gdje skaču, luduju i viču čime stvaraju iluziju osobne radosti, smisao traže u ispunjavanju fakultetskih i poslovnih obaveza, sportu, putovanjima, u ljudima koji ih okružuju, u pseudoduhovnosti itd. Neke stvari koje su navedene mogu biti i jesu na blagoslov, poput rada, druženja, svakodnevnog učenja itd., no one nas ne smiju odvratiti od našeg odnosa s Bogom.
Prorečeni otpad rimske crkve
Razlika prezbiterskog episkopata prve kršćanske crkve i monarhističkog episkopata uvedenog u u 3. st. je u načinu dodjeljivanja biskupske počasti. U prvoj crkvi Duhom vođeni ljudi su bili prepoznati i izabrani od strane vjernika lokalne crkve, dok se u monarhističkom episkopatu dodjeljivao od strane biskupa podobnim pojedincima. Ovim potezom se ubrzano počeo gasiti duh ranokršćanske crkve u kome je nadgledništvo bilo dodijeljena počast s obzirom na dar vjernika da upravlja i vodi. Ovim potezom se počeo razdvajati kler od laika te su se otvorila vrata strahotama srednjovjekovne crkve koju su obilježile prolivena krv jedne stotine milijuna neistomišljenika i manipulacije naroda putem straha i držanja u neznanju. Povjesničari su rimskom biskupu Lavu I. (440-461) nadjenuli ime „papa“ pravom smislu riječi zbog njegove gorljivosti u propovijedanju, revnovanju za rimsku crkvu i njegovog pokušaja da sve povijesne, pravne i „biblijske“ elemente sjedini u jednu ideju o prvenstvu Rima. S tom idejom o prvenstvu je došao 451. na sabor u Kalcedon, međutim doživio je gorak poraz jer su rimski poslanici bili uskraćeni za govor na saboru, a zahtjev za prvenstvom je odbijen.
Katolički teolog Hans Kung kaže da je Gelazije I. potom, koncem petog stoljeća, razradio Augustinov nauk o dvama carstvima u kojem „car posjeduje samo svjetovni, a papa samo svećenički autoritet. No duhovni autoritet je nadređen svjetovnom autoritetu carevu, jer je naime nadležan za posvetna otajstva te pred Bogom odgovoran za svjetovne vlastodršce... Zahtjev papinstva za vlašću je tu utemeljen teorijski.“
U 6. stoljeću, car Justinijan, najveći vladar Istočnog Rimskog carstva, je odlučio obnoviti cijelo Rimsko carstvo. Bavio se teologijom, a u povijest je ušao kao veliki zakonodavac. Mnogi povjesničari ističu da s njime počinje nova epoha u povijesti. 529. godine Justinijan izdaje Codex Iustinianeus, zbirku od dvanaest knjiga koje sadržavaju dotadašnje rimske zakone, a 534. izdaje drugo izdanje zakona koje obuhvaća Codex, Pandektes i Institucije koji zajedno sačinjavaju Codex Iuris Civilis, odnosno građanski zakon. Zakoni koje je donio nakon 534. su objavljeni pod imenom Novellae. Nijedan zakonik nije utjecao više na razvoj povijesti svijeta od zakona uvedenih za vrijeme Justinijana. Zakone koje je donio uzdižu autoritet pape i postavljaju ga sucem u svim vjerskim pitanjima, a rimska crkva postaje glava svjetske crkve. U Noveli 131, glavi 2 u vezi rimskog biskupa stoji sljedeće: „Stoga u skladu sa svim odlukama ovih Koncila, mi naređujemo da presveti Papa starog Rima bude prvi među svećenicima, a preuzvišeni arhiepiskop carigradski, ili novi Rim, zauzimati će drugo mjesto iza Svete apostolske Stolice starog Rima, koja će predsjedati nad ostalim stolicama.“ Justinijan je u Codex i Novele uvrstio vjerske zakone. Dekreti protiv krivovjerja su postali temelj na kojem će biti sazidana inkvizicija, praznici poput Božića i Uskrsa, kao i Konstantinov nedjeljni zakon iz 321. godine su silom nametnuti svim građanima.
538. godine istočnorimska vojska je napala Rim pošto su Ostrogoti vladali Rimom još od 476. godine kada je Zapadno Rimsko Carstvo doživjelo svoj krah. U ožujku 538. godine Rim je u konačnosti oslobođen, a zakoni doneseni u Novelama u vezi papstva su tada stupili na snagu. Rimski biskup je primio ovlasti kojim je postao najmoćnijim čovjekom na zemlji.
Ovim činom papstvo je formirano u obličju kakvim ga danas poznajemo, crkva koja sjedi na dvije stolice, religioznoj i političkoj. Uzvisujući se na razinu Božjeg Sina, daju si pravo da sude ljudskim srcima. Svojim posredovanjem između Boga i ljudi odbacuju Kristovu posredničku svećeničku službu. Ljudi koji se nisu htjeli podčiniti ispraznim ljudskim učenjima i dogmama, a čija su srca bila predana njihovom Spasitelju, bili su progonjeni, mučeni i ubijani. Crkva je za izvršenje kazne iskoristila svjetovnu silu. Uvukavši se u politiku brojnih zemalja, poticali su donošenje vjerskih zakona u ime građanskih, a tko god se ne bi podložio njihovom autoritetu, bio bi smatran državnim neprijateljem. Osim toga, u srednjovjekovnu crkvu je ušlo toliko poganskih svetkovina i učenja da se ona više nema pravo zvati Kristvom crkvom.
Ovaj otpad je prorečen u 6. stoljeću prije Krista od strane proroka Daniela i u 1. stoljeću u Otkrivenju strane apostola Ivana. Brojni kršćani su u sedmoj glavi knjige proroka Daniela te trinaestoj i sedamnaestoj glavi Otkrivenja, na temelju onoga što je izloženo ovdje, prepoznali ispunjenje ovih proročanstva u papskom sustavu.
Reformacija
Prvi reformatori, brojni katolici koji su se zalagali za promjenu crkve i povratku istinskim načelima evanđelja, nisu uspjeli u svojim nastojanjima radi tvrdokornosti srca i ponosa crkvenih vođa. Crkveni vođe su ustali protiv glasova koji su ukoravali grijehe i odbacili poruke za obnovom koji su brojni katolici upućivali. Mnogi su bili ekskomunicirani, izbačeni iz crkava i reformacija je krenula. Wycliff, Luther, Calvin, Zwingli, Ellen White, Wesley i brojni drugi su proučavanjem Pisma dolazili do dragocjenih istina koje su preko 1000 godina bile zakopane ispod blata ljudskih predaja i dogmi koje su bacali ljagu na pravi Božji karakter i njegovu ljubav. U 18. stoljeću, za vrijeme Napoleonove vladavine, papstvo je izgubilo sve svoje religiozne i političke ovlasti koje je imalo od 538. godine. Utjecaj koji je rimska crkva imala u srednjem vijeku je nestao 1798. godine kada je Napoleonov general Berthier ušao u Rim i svrgnuo papu s njegovog prijestolja i ukinuo brojne aktivnosti rimske crkve.
Naizgled miroljubiva, današnja rimska crkva polako vraća svoju moć koju je imala u srednjem vijeku. 1929. rimska je crkva za vrijeme fašističke vladavine Musollinija dobila zemlju i osnovala državu Vatikan. Danas živimo u vremenu u kojem je papstvo odnojelo pobjedu nad protestantskim crkvama. Protestantske crkve su zaboravile svoju prošlost i putem ekumenizma ušle u jedinstvo s crkvom koja je njihove začetnika proganjala i ubijala. Rimska crkva sve više utječe na zakonodavstvo protestanstke Amerike i Europske Unije te na taj način pokušava vratiti utjecaj koji je izgubila u 18. stoljeću. Bog danas dan po posljednji put podiže ljude koji su spremni odnijeti evanđelje i objaviti ljepotu Božjeg karaktera cijelom svijetu.
Kao što je prva crkva objavivši istinu odnijela pobjedu nad Rimskim carstvom, tako će i Božja crkva trijumfirati nad Novim svjetskim poretkom kao sveopća crkva sastavljena od brojnih kućnih zajednica diljem svijeta. Ovo je posljednja reformacija, reformacija 21. stoljeća kada će se povijest ovoga svijeta završiti. Svim ljudima je upućen poziv da u svjetlu Božje riječi preispitaju vlastita stajališta i dođu u sklad s Bogom. Pozvani smo da sudjelujemo u posljednjem objavljivanju neprolazne radosne vijesti o Bogu ovom izgubljenom svijetu.
Biblijski pogled na svećeničku službu
Starozavjetni pogled na svećeničku službu
Riječ svećenik javlja se prvi put Starom zavjetu u vezi s imenom Melkisedek: „A Melkisedek, kralj Salemski, iznese kruh i vino; a on bješe svećenik Boga Svevišnjega.“(Postanak 14,18) U najstarije vrijeme svakom čovjeku je bilo dopušteno da podigne žrtvenik gdje je htio i prinosi na njemu žrtve. Otac je bio glava i svećenik u svojoj obitelji, a pravo svećenstva u obitelji se smatralo kao rođeno pravo najstarijeg sina. U centru bogoslužja je bila žrtvovana životinja koja je predstavljala predsliku Spasitelja koji će doći na ovaj svijet i dati svoj život u zamjenu za život pokajanog grešnika. Na taj način je održavana nada o izbavljenju iz ropstva grijeha, a čovjek je bio izmiren s Bogom. Ovaj sistem obiteljskog svećenstva je funkcionirao sve dok se ljudi nisu počeli udruživati i osnivati moćne polise i države.
Otpali grešnici željni moći su sklapali saveze i širili granice svojih kraljevstva progoneći brojčano slabije od sebe. Među progonjenima su bili i istinski posvećeni ljudi. Vjernim pojedincima je prijetila opasnost od istrebljenja, stoga je Bog između Kanaanaca, Akađana, Sumerana, Egipćana, Babilonjana i drugih naroda odlučio podići narod koji će mu biti vjeran i širiti pravu istinu o Njemu i Njegovom karakteru. Bog je rekao Abrahamu: „Idi iz svoje zemlje, od svoga roda i doma očeva, u zemlju koju ću ti pokazati. I učinit ću od tebe velik narod, i blagosloviti te i ime ti uzveličati: i ti ćeš biti blagoslov. Blagoslovit ću one koji tebe blagoslivljaju i prokleti onoga tko tebe proklinje: u tebi će biti blagoslovljena sva plemena zemlje.“ (Postanak 12,1-3) Abraham je napustio rodni Ur i vjerom krenuo u nepoznato. Bog je bio vjeran obećanju i po Abrahamu je podignuo Izrael, jedan narod koji je trebao biti svjetlo u tami ovoga svijeta.
Nakon izlaska Izraela iz Egipta, Bog je dao upute da mu sagrade Svetiše kako bi prebivao među svojim narodom. U Svetištu je izabrano svećenstvo trebalo vršiti posredničku službu između Boga i njegovog naroda. Bog je očito namjeravao da Mu u Svetištu služe predstavnici iz svih 12 izraelskih plemena, no Izrael je otpao od Boga poklonivši se pred zlatnim teletom pod Sinajem, osim Levijeva plemena koje je ostalo vjerno Gospodinu. (Izlazak 32,25-29) Zbog toga su umjesto prvorođenaca u Izraelu za službu u Svetištu izabrani leviti (Brojevi 3,11-13; 8,16-18). Svećeništvo u užem smislu je postalo nasljedno i pripadalo je isključivo Aronovoj obitelji (Brojevi 18,6.7), dok je ostatak Levijevog plemena služio u obavljanju ostalih poslova u Svetištu.
Valja zapaziti da je sam Bog izabrao svećenstvo čije su glavne odgovornosti bile vjerske naravi: da budu posrednici između Boga i ljudi. Svakodnevna posrednička služba u Svetištu, zvana tamid, sastojala se u prinošenju žrtava i škropljenju krvlju, čišćenju svijećnjaka, prinošenju tamjana na kadionom oltaru te postavljanju kruhova, a jednom godišnje je Veliki svećenik ulazio u Svetinju nad Svetinjama pribaviti očišćenje za cijeli izraelski narod i Svetište (Izlazak 29,38-42; 27,20-21; Levitski zakon 16) Svećenici su se smatrali Božjim glasnicima, te su bili zaduženi da čuvaju učenje Svetoga pisma.(Malahija 2,7)
Novozavjetni pogled na svećeničku službu
Što Novi zavjet uči o svećeničkoj službi? Pripada li svećenička služba podučavanoj grupi ljudi? Postoji li Bogom odabrano novozavjetno svećenstvo? Je li ono onda postavljeno da posreduje između Boga i ljudi? Poslanica Hebrejima se bavi razlikama Prvog i Drugog Saveza, nama poznatijih Starog i Novog Saveza, te u njoj možemo pronaći odgovore na ova pitanja. Da bismo shvatili ovu temu, potrebno je razumjeti koncept starozavjetnog Svetišta(opisan u drugom članku) i odnos između Starog i Novog Saveza jer je Stari zavjet bio predslika onoga što će se dogoditi u budućnosti.
Starozavjetni prorok Jeremija 600 godina prije Kristova rođenja nagovještava da će u budućnosti biti sklopljen Novi Savez: „Evo, dolaze dani“, govori Gospodin, „kada ću sklopiti novi savez s domom Izraelovim i s domom Judinim: ne kao savez što sam ga sklopio s njihovim ocima u dan kada ih uzeh za ruku da ih izvedem iz zemlje egipatske, moj savez koji su oni prekršili, premda im bijah mužem“, govori Gospodin. „Nego ovo će biti savez koji ću sklopiti s domom Izraelovim: Nakon tih dana stavit ću zakon svoj u nutrinu njihovu i upisati ga u srca njihova; i bit ću Bog njihov, a oni će biti moj narod.“(Jeremija 31,31-33) U poslanici Hebrejima, pisac komentira ovaj tekst i kaže: „Jer da je onaj prvi savez bio besprijekoran, ne bi se tražilo mjesta za drugi“...“U tome što [Jeremija] spominje “novi savez“, zastarjelim je učinio onaj prvi. A ono što stari u zastarijeva, blizu je nestanku.“ (Hebr 8,7.13) Stari savez je bio sklopljen s tjelesnim Izraelom, potomcima Abrahamovim. Božji plan je bio da preko Izraela ostali narodi koji nisu bili potomci Abrahamovi, dobe pravu istinu o Bogu, pokaju se i pristupe izraelskom narodu. Izrael je konstantno podbacivao u misiji svjedočenja svijetu, stoga mu je Bog po proroku Danielu odredio vrijeme da se obrati i pripremi za dolazak Mesije, onoga na koga je cijela starozavjetna služba u Svetištu ukazivala. Izrael nije prepoznao vrijeme pohođenja te je kao narod odbacio Isusa Krista. Stoga ovaj Novi savez nije više sklopljen s jednim narodom, kao što je to bio slučaj s Izraelom, već je sklopljen sa svim pojedincima koji vjerom osobno prihvaćaju zavjetni odnos s Isusom Kristom, i koji čine zajedništvo vjernika-crkvu.
Kršćanska crkva je po apostolu Pavlu duhovni Izrael. Sva obećanja dana Abrahamu i drevnom Izraelu, po vjeri pripadaju onima koji su prihvatili Krista kao osobnog Spasitelja i čiji životi svakodnevno svjedoče o živoj i stvarnoj vjeri. U Novom Savezu više „nema ni Židova, ni Grka, nema ni roba ni slobodnjaka, nema ni muško ni žensko: jer ste vi jedan u Kristu Isusu. A ako ste Kristovi, onda ste Abrahamovo sjeme i baštinici po obećanju.“(Galaćanima 3,28-29) Iako mi danas nismo semiti, tjelesni potomci Abrahamovi, mi smo Abrahamovi potomci i duhovni Izrael po vjeri u Isusa Krista.(Galaćanima 3,6.7)
Starozavjetni Izraelci su u vrijeme Krista uzdizali svoje vjersko porijeklo, svoju tradiciju, držali su se posebnim narodom na zemlji i prezirali sve ljude ostalih vjera i nacionalnosti smatrajući ih psima. Kao takvi, svojim primjerom su otkrivali sotonski karakter, a ne Božji. Ista zamka tradicionalizma i formalizma leži pred današnjim kršćanima. I ne samo da leži, već je gotovo sav kršćanski svijet uhvaćen u tu zamku i sramoti Boga kao što su to drevni Izraelci činili. Vjerski i nacionalni ponos, uzdizanje korijena i predaje, mržnja i netrpeljivost prema neistomišljenicima i ljudima drugih svjetonazora, svi ti pred Bogom ogavni grijesi su samo prikriveni religijskom formom. Ispunjavajući forme i običaje, današnji čovjek zavarava i umiruje svoju savjest. Držeći tradiciju, smatra se pomirenim s Bogom i pravednim čovjekom, a ustvari spasenje traži u ritualima koje upražnjuje. Zbog istih grijeha je drevni Izrael otpao. Bog u Novom zavjetu naglasak stavlja na iskrenu duhovnost i dobrotu srca, a ne na formu kao što su to Izraelci u svome otpadu činili. Izraelci nekada, a kršćani danas će u točnosti ispuniti svoje zavjete Bogu, održati blagdane, hodočastiti, nebrojeno puta izgovoriti napamet naučene molitve i udijeliti novčane darove. S druge strane, ti isti ljudi koji se predstavljaju Kristovim učenicima će biti lišeni Božje ljubavi i svake empatije prema drugome čovjeku. Bog s čovjekom želi uspostaviti živi i iskreni odnos koji se temelji na potpunom predanju Bogu kao što se muškarac i žena u braku u potpunosti predaju jedan drugome. On želi odnos s nama kakav je i Isus imao s njim. Isus je molitvom svakodnevno održavao zajednicu s Ocem. U molitvi je tražio snagu za idući dan, u molitvi se pripremao za dužnosti koje su ga čekale, u molitvi se sjećao svih koji su u potrebi ili u borbi s grijehom. Njemu je molitva bila disanje duše kojim je održavao odnos s Ocem i život na zemlji bi mu bio nezamisliv bez nje. Isus kaže da će se „istinski vjernici klanjati Ocu u duhu i istini, jer takve vjernike traži Otac.“(Ivan 4,23) Kristu je bilo sasvim prirodno održavati vezu s Ocem, no nama grešnim bićima je lakše sakrivati svoju sramotu od Boga i ne imati odnos s njim, nego se u potpunosti predati i otvoriti svoje srce. Bog želi uspostaviti novi odnos s nama, želi da se pokajemo i priznamo svoju sramotu i ostavimo svoje grijehe; svoj veliki ego, ponos, nemarnost prema zdravlju, mržnju prema drugima, seksualnu opsjednutost i da u zajednici s Njim obraćena srca ljubimo jedni druge, budemo ponizni, blagi, uvijek spremni na dobro, hrabri, strpljivi, krotki, nepokolebljivi u istini i uvijek revni Bogu. Bog nam je ostavio primjer kako da živimo kao duhovni Izrael, u životu svojega Sina, Isusa Krista. Proučavajući u Svetome Pismu Isusov nesebičan život ljubavi i brige za drugog, čeznemo za istim životom kakvim je on živio. Bog je obećao da će nam dati svoga Duha bez mjere samo ako ga zatražimo te će nas osposobiti za smislen i ispunjen život kakav priliči jednom učeniku Isusa Krista.
Sada ćemo vidjeti kako su neke slike iz Starog zavjeta doživjele ispunjenje u Novom zavjetu u osobi Isusa Krista. Kao novozavjetni duhovni Izrael, moramo imati Bogom odabrano svećenstvo koje posreduje za nas. U Kristu „imamo takvog velikog svećenika koji je sjeo zdesna prijestolju Veličanstva u nebesima, kao bogoslužitelj svetinje i istinskog Šatora što ga je podigao Gospodin, a ne čovjek.“ “Imajući dakle, uzvišenog velikog svećenika, koji je prodro u nebesa, Isusa, Sina Božjega, čvrsto držimo vjeru koju ispovijedamo. Jer nemamo velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego iskušavanog u svemu poput nas, no bez grijeha.“(Hebrejima 4,14.15; 8,1.2) Apostol Pavao uči da postoji samo „jedan Bog i jedan posrednik između Boga i ljudi, čovjek Krist Isus, koji je sebe samoga dao kao otkupninu za sve, za svjedočanstvo u svoje vrijeme.“(1. Timoteju 2,5.6) Isus Krist trenutno posreduje za nas u nebeskom Svetištu i vrši službu pomirenja. Svatko od nas vjerom može uputiti molitvu Bogu i razgovarati s njime o blagoslovima koje smo primili, uputiti zahvale, tražiti snagu u borbama koje vodimo, priznati slabosti i reći sve što nam je na srcu, a Krist će se pobrinuti da naše nesavršene riječi budu pred Bogom prikazane kao savršenima. Trenutno je cijelo nebo zaokupirano onime što se događa na našoj planeti i budnim okom prati posljednje događaje povijesti naše zemlje, a o ovoj brizi i ljubavi nam upravo svjedoči istina o nebeskom Svetištu i velikosvećeničkoj službi Isusa Krista. Dok mi lutamo kao ovce ovim svijetom, Krist svim srcem želi da se svatko od nas obrati i dođe k njemu kao Pastiru koji nas traži i Spasitelju koji čezne da nas oslobodi od grijeha te dao snagu živio pobjedonosnim i grijehom nesputanim životom. Kakve li ljubavi prema palom ljudskom rodu, a mi tako često pitamo postoji li Bog, a ako postoji, brine li uopće za nas. Netko je rekao da su i grešnik i pobožan čovjek udaljeni od Boga jednu molitvu, stoga mu slobodno možemo pristupiti s punim pouzdanjem.
Novi zavjet ne poznaje nikakvo drugo posredništvo između Boga i ljudi, osim posredništva Isusa Krista kao našeg nebeskog velesvećenika. Isusu Kristu, kao prvorođencu Božjem od mrtvih, uskrsnućem pripada svećenička služba Novog zavjeta kao što je najstarijem sinu pripadalo pravo svećenstva u vrijeme Starog zavjeta. (Hebrejima, 1. i 2. poglavlje) Aron je kao levit bio odabran i pozvan u svećeničku službu zbog toga što su leviti proslavili Boga čvrsto se držeći istine u trenutku velikog otpada, „tako ni Krist nije proslavio samoga sebe da bude učinjen velikim svećenikom, nego onaj [Otac] koji mu je rekao: „Ti si Sin moj ja te danas rodih“. Kao što i na drugom mjestu reče: „Ti si svećenik zauvijek po redu Melkisedeku.“ (Hebrejima 5,1-6) Krist je u svojim svakodnevnim postupcima otkrio Božji karakter. Njega je u svakom činu pokretala ljubav i iskreno zanimanje za drugog čovjeka. Stoga ga je Otac odabrao i pozvao da bude Veliki Svećenik Novoga Saveza.
Osobna odgovornost
Novi zavjet nas uči jedino o posredničkoj službi Isusa Krista i ničijoj drugoj. Krist je odabran od Boga i ima pravo na svećenstvo jer je Očev prvorođenac. Postavlja se pitanje zašto danas susrećemo ljude odjevene u haljine specifičnog izgleda, koji nam se predstavljaju svećenicima Božjim? Zašto tako olako priznajemo autoritet tih ljudi i prihvaćamo njihovo naučavanje kada naša shvaćanja religije i crkve nisu išla dalje od općeprihvaćenih formi i običaja? Zašto dopuštamo ljudima da određuju što je Božja volja samo zato što su navodno završili školu za službu koju obavljaju? Čak i kada smo osvjedočeni u licemjerstvo i grijehe crkve, zašto olako odbacujemo i Boga? Ovo su pitanja na koja svaki pojedinac mora odgovoriti ovoga života, jer će jednog dana morati odgovarati za svoj život i stavove pred Bogom. Božja riječ je mač koji sječe duboko u naš ego, ponos, lažnu ljubav, lažni moral, lažnu pravednost, lažnu religioznost, pa tako i lažno svećenstvo. Mnogima je lakše vjerovati da će sve biti u redu ako osobnu odgovornost za svoj život i postupke prepuste kvazikvalificiranim osobama koji se predstavljaju posrednicima pred Bogom. Ovdje nije riječ o prepuštanju nebitnih stvari drugim ljudima da odlučuju, već o prepuštanju sadašnjeg i vječnog života. Što ćemo izabrati, imati će vječne posljedice, a Biblija nas upozorava da svoje spasenje ne stavljamo u ruke drugog čovjeka. „Ne uzdajte se u knezove, u čovjeka od kog nema spasenja!“ Ovako govori Jahve: „Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj. Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje.“(Psalam 146,3; Jeremija 17,5-7) Što si TI izabrao?
Ljubav - pokretač svemira
Kada Božja pisana objava - Biblija opisuje Boga kao biće apsolutne čiste ljubavi, time ne želi izreći da život na zemlji kakvim ga mi poznajemo govori u prilog toj činjenici.
Ljubav, pokretač svega vrijednog u čovjeku dolazi sa prijestolja svemira, iz same biti postojanja i smisla života. Radosna vijest, evanđelje, donosi najljepšu istinu koju je svijet ikad mogao upoznati, ljubav nije fikcija, ljubav nije bezlična sila, ljubav je osoba - Bog je osoba, Bog je ljubav. U prirodi je ljubavi da ne može biti sama, zato je Bog dvoje, Bog Otac i Bog Sin. Dvoje u vječnom odnosu ljubavi i sklada. Ljubav ne može ne stvarati i ne brinuti o svemu što je stvorila - zato je svemoguća i sveprisutna Duhom Svetim. Dva bića svoju osobnost manifestiraju kroz treću osobu božanstva - Duha Svetog. Ta vječna Božja ljubav je oduvijek sve činila savršenim, ispunjenim smislom i nikad nije dovedena u pitanje, sve do trenutka pada najveličanstvenijeg bića koje je ikad stvorila. Od tog vremena vodi se sukob nad
sukobima, rat nad ratovima, vodi se najveća borba za povratak palog čovječanstva ka spoznaji o Božjem karakteru.
Život u moralnom padu, u grijehu, u pobuni protiv dobra, u otuđenosti od izvora ljubavi, u otuđenosti od izvora života može se slikovito opisati kao život ribe u bari. Ta riba je ograničena malim prostorom i sve što vidi i zna uspoređuje i objašnjava s onim što se nalazi u toj maloj bari u kojoj živi. Iako je bara prljava, riba živi i čak se prilagodila toj prljavštini kao da je sastavni dio njenog života i opstanka. Riba nije svjesna da
je bara samo nalik puno većoj i čišćoj količini vode od koje se odvojila i
da će bara uskoro presušiti a riba će uginuti.. Slično je i s nama palim čovječanstvom koje
živi na ovoj malenoj planeti poput neke bare, u prljavštini moralne izopačenosti i degradirane prirode koja tjera na borbu za preživljavanjem, koja skreće pogled sa šireg konteksta života na onaj najuži, na borbu za goli opstanak. Iako se čini da je život razočarenje ispunjeno stalnom borbom za kruhom svagdašnjim Božja Riječ nam govori da je realnost života nešto sasvim drugo. Kao ribi u bari, netko se konstantno trudi objasniti da bara nije prirodno okružje ribe kojoj je namijenjena rijeka ili ocean, kojoj je namijenjena čista a ne prljava voda. Većina ljudi je sklona zaključiti da se spasenje sastoji iz pukog fizičkog premještanja ribe iz bare u rijeku ili more, međutim iz perspektive života na zemlji kojeg opisuje Božja Riječ, to je puno kompleksniji pothvat kad je čovječanstvo u pitanju.
Prije nego se dogodi fizička obnova uvjeta na planeti mora se dogoditi duhovna obnova u ljudima koji će nastanjivati tu obnovljenu planetu. Ako se želi biti stanovnik nebeskog kraljevstva onda se mora duhovno već biti stanovnik nebeskog kraljevstva.
Ono što rješenje problema na planeti zemlji čini kompleksnim je sloboda izbora (darovana stvaranjem) i međuljudska odgovornost (zakon ljubavi) za svoj i tuđi život.
Konkretno, to znači da Stvoritelj po zakonu života poštuje princip slobodne volje ili slobode izbora u svakom čovjeku i ne može se na silu uplitati u našu osobnost koju izgrađujemo u životu. Isto tako ne može se na silu uplitati u naše odluke prema drugim ljudima na planeti ni tada kada im činimo dobro, ni tada kad im činimo zlo. Mi ljudi ne razumijemo zakon stvaranja pa nam je puno toga nelogično te se često postavljaju pitanja tipa: "Ako je Bog ljubav zašto nevini stradaju?", "Ako Bog postoji zašto se vidljivo ne umiješa u događaje na planeti i uništi zlo?", "Ako je Bog ljubav od kuda bolesti?", sve su to opravdana pitanja ali često s neopravdanim odgovorima koji ne uzimaju u obzir kompleksnost stanja koji je zadesio planetu.
Otuđenje od izvora života izaziva moralnu i fizičku degradaciju kod svih živih bića, isto tako izaziva degradaciju prirode koja je dana na upravljanje ljudskom rodu. Često puta se postavlja pitanje "A zašto su životinje krive u cijeloj toj priči?", nisu one krive već je kriv pali čovjek kojemu je planeta, biljni i životinjski svijet dan na upravljanje. S padom čovjeka ide propast na cijelu planetu jer smisao postojanja ostalih oblika života je usko povezan i usmjeren na čovjeka.
U biti stvaranja je ugrađena povezanost i odnos ako je u pitanju vječnost. Biće koje želi krenuti putem zla a ne putem ljubavi, ono to može po zakonu slobode izbora ali onda je odvojeno od izvora života i prepušteno samom sebi u moralnoj i fizičkoj degradaciji. Kako takvo ne može u vječnosti narušavati sklad i ustroj svemira po zakonu ljubavi.
Bog nije mogao učiniti više da iskaže ljubav koju ima prema nama kada je i sam postao jedan od nas, želeći živjeti našim zemaljskim životom, biti toliko blizu ne samo kao Bog kojem nije apsurdno spustiti se na razinu stvorenog bića degradiranog grijehom, već Bog koji postaje isti kao ta stvorena bića, iste prirode, da dijeli s nama istu sudbinu - ljepotu i gorčinu življenja života kakvog poznajemo, da bi nam najzad otkrio da problem nije nerješiv, da je on sam zamjena za nas okrivljene, da je on otkupnina, da je on ponuđeno spasenje iz ponora otuđenosti i odvojenosti od izvora života, jer je On sam - ljubav, istina, put i život.
"I priroda i otkrivenje svjedoče nam o Božjoj ljubavi. Naš je nebeski Otac izvor života, mudrosti i radosti. Pogledajte samo čudesa i ljepote prirode! Mislite o njihovoj divnoj prilagođenosti potrebama i sreći ne samo čovjeka već i svih živih stvorenja! Sunčeva svjetlost i kiša, koji oživljuju i osvježavaju Zemlju, bregovi, mora i ravnice, sve nam to govori o Stvoriteljevoj ljubavi. Bog je onaj koji zadovoljava svakodnevne potrebe svih svojih stvorenja. Po divnim riječima psalmiste,
“Oči su svih k Tebi upravljene, i Ti im daješ hranu na vrijeme; otvaraš ruku svoju, i sitiš svašta živo po želji!” Ps 145, 15.16
Bog je čovjeka stvorio savršeno svetim i sretnim; a divna Zemlja, kad je izašla iz Stvoriteljeve ruke, nije pokazivala ni traga raspadanja ili sjenke prokletstva. Tek je prijestup Božjeg zakona – zakona ljubavi – donio nesreću i smrt. Pa ipak, i usred patnji izazvanih grijehom, otkriva se Božja ljubav. Napisano je da je Bog prokleo Zemlju zbog čovjeka (1.Moj 3,17). Trnje i čkalj – teškoće i iskušenja koji njegov život ispunjavaju naporima i brigama-određeni su radi njegovog dobra kao dio odgoja, po Božjem planu neophodnog za njegovo uzdizanje iz propasti i izopačenja koje je donio grijeh. Svijet, iako grešan, nije ispunjen samo žalošću i bijedom. I sama nam priroda upućuje poruke nade i utjehe. Ne čkalju se može naći cvijeća, a trnje je prekriveno ružama.
“Bog je ljubav”- zapisano je na svakom pupoljku koji se rascvjetava, na svakoj vlati proklijale trave. Divne ptice, koje ispunjavaju prostor zvucima svojih veselih pjesama, cvjetovi nježnih boja, koji u svom savršenstvu čine zrak mirisnim, veličanstveno šumsko drveće, bogato razlistano i zeleno- sve to svjedoči o nježnom, očinskom staranju našega Boga i njegovoj želji da svoju djecu učini sretnom.
Božja Riječ otkriva njegov karakter. On je sam objavio svoju neograničenu ljubav i milosrđe. Kada se Mojsije molio:”Pokaži mi slavu svoju!”, Gospod je odgovorio:”Učinit ću da prođe sve dobro moje ispred tebe!” (2 Moj.33, 19) Ovo je njegova slava. Bog je prošao ispred Mojsija i objavio:” Gospod, Gospod, Bog milostiv, žalostiv, spor na gnjev i obilan milosrđem i istinom, koji čuva milost tisućama, prašta bezakonja i nepravde i grijehe.” (2 Moj 34, 6.7) On je “spor na gnjev i obilan milosrđem”, “jer mu je mila milost”. (Jona 4,2; Mihej 7, 18)
Bog je povezao naša srca sa sobom nebrojenim znacima i na nebu i na Zemlji. On se trudio da nam otkrije sebe preko čuda prirode, preko najdubljih i najnježnijih zemaljskih veza koje ljudsko srce može upoznati. Ali sve nam to samo nepotpuno otkriva njegovu ljubav. Iako su nam dani svi ti dokazi, neprijatelj dobra je tako zaslepio um ljudi da su gledali na Boga sa strahom, zamišljajući ga kao okrutnoga i neumoljivoga. Sotona je naveo ljude da zamišljaju Boga kao biće čija je osnovna osobina kruta pravednost- kao okrutnoga suca, neumoljivog i strogog povjerioca. On je predstavljao Stvoritelja kao biće koje nepovjerljivim okom promatra ljude da bi pronašao njihove zablude i pogreške i da bi ih pohodio svojim sudovima.
Da bi uklonio ovu tamnu sjenku, otkrivajući svijetu beskrajnu Božju ljubav, Isus je došao da živi među ljudima.
Božji Sin je došao s Neba da objavi oca. “Boga nitko nije vidio nikad: jedinorodni Sin, koji je u naručju Očevom, On ga javi.” (Iv 1, 18) “Niti Oca tko zna do Sin, i ako kome Sin hoće kazati.” (Mt 11, 27) Kad je jedan od učenika zahtijevao:”Pokaži nam Oca!”, Isus je odgovorio: “Toliko sam vrijeme s vama i nisi me poznao, Filipe? Koji vidje mene, vidje Oca; pa kako ti govoriš: pokaži nam Oca?” (Iv 14, 9)
Opisujući svoju misiju na Zemlji, Isus je rekao: Gospod “me pomaza da javim evanđelje siromasima; posla me da iscijelim skrušene u srcu; da propovjedim zarobljenima da će se otpustiti, i slijepima da će progledati; da otpustim sužnje”. (Lk 4, 18) To je bilo njegovo djelo. On “prođe čineći dobro i iscjeljujući sve koje đavo bješe nadvladao”. (Dj 10, 38) Bilo je cijelih sela u kojima se uzvik boli nije čuo ni iz jedne kuće, jer je On prošao njima i iscijelio sve bolesnike. Njegovo je djelo bilo dokaz njegova božanskog pomazanja. Ljubav, milosrđe i samilost otkrivali su se u svakom djelu njegova života; njegovo je srce bilo puno nježnog suosjećanja prema sinovima ljudskim. On je uzeo čovjekovu prirodu da bi mogao shvatiti čovjekove potrebe. Najsiromašniji i najponiženiji se nisu bojali da mu pristupe. Čak su i mala djeca osjećala njegovu privlačnost. Ona su voljela da se penju na njegova koljena i da gledaju njegovo zamišljeno lice, dobroćudno i puno ljubavi.
Isus se nije ustezao da kaže istinu, ali je to uvijek činio s ljubavlju. U svom ophođenju s ljudima bio je veoma taktičan i ukazivao im promišljenu i ljubaznu pažnju. Nikada nije bio grub, nikada nije nepotrebno izgovorio neku oštru riječ, nikada nije nanio nepotrebnu bol osjetljivoj duši. Nije osuđivao ljudske slabosti. Govorio je istinu, ali uvijek s ljubavlju.
Žigosao je licemjerstvo, nevjerstvo i bezakonje; ali se bol osjećala u njegovu glasu dok je izgovarao svoje oštre prijekore. Plakao je nad Jeruzalemom, voljenim gradom, koji je odbio da primi njega, Put, Istinu i Život. Odbacili su njega, Spasitelja, a on im je prilazio s nježnošću punom sažaljenja. Život mu je bio ispunjen samoodricanjem i brižljivim staranjem o drugima. Svaka je duša bila dragocjena u njegovim očima. Iako je uvijek čuvao svoje božansko dostojanstvo, sagibao se s najnježnijom pažnjom nad svakim pripadnikom Božje obitelji. U svakom je čovjeku gledao posrnulu dušu radi čijeg je spasenja došao.
Takav je karakter Krist otkrio u svom životu. Bio je to Božji karakter. Iz Očevog su srca u stvari potekle rijeke božanskog sažaljenja, koje su se pokazale u Kristu, i izlile se na sinove ljudske. Isus, nježni, milostivi Spasitelj bio je Bog koji se “javi u tijelu” (1 Tim 3, 16) Da bi nas spasio, Isus je živio, i trpio, i umro. Postao je “čovjek boli”, da bismo mi mogli uzeti udjela u vječnoj radosti. Bog je dopustio svom ljubljenom Sinu, punom milosti i istine, da iz svijeta neopisive slave dođe u svijet uprljan i pokvaren grijehom, zamračen sjenkom smrti i prokletstva. Dopustio mu je da ostavi naručje njegove ljubavi, da se odrekne obožavanja anđela i da trpi sramotu poruge, poniženja, mržnju i smrt. “Kazna koja mir nam daje na njega pade, i ranom njegovom mi se iscijelismo”. (Iz 53, 5-Bakotić) Gledajte ga u pustinji, u Getsemaniji, na križu! Neokaljani Božji Sin je uzeo na sebe teret grijeha. On, koji je bio jedno s Bogom, osjetio je u svojoj duši strašnu razdvojenost između Boga i čovjeka, izazvanu grijehom. To je učinilo da se s njegovih usana otme očajni krik: “Bože moj! Bože moj! Zašto si me ostavio?” (Mt, 27, 46) Teret grijeha, svijest o njegovoj strahovitoj veličini, o odvajanju duše od Boga- sve je to slomilo srce Božjeg Sina.
Ali, ta velika žrtva nije bila prinesena da bi se u Očevom srcu probudila ljubav prema čovjeku, ili želja da ga spasi. Ne, ne! “Jer Bogu tako omilje svijet da je i Sina svojega jedinorodnoga dao!” (Iv 3, 16) Otac nas voli, ali ne zbog te velike žrtve pomirenja, već se On pobrinuo za žrtvu pomirenja zato što nas voli. Krist je bio posrednik preko koga je On izlio svoju beskrajnu ljubav na grešni svijet. “Jer Bog bješe u Kristu, i svijet pomiri sa sobom.” (2
Kor 5, 19) Bog je trpio sa svojim Sinom. Samrtna borba u Getsemaniji, smrt na Golgoti- to je bila cijena koju je srce Beskrajne ljubavi platilo za naše otkupljenje.
Isus je rekao: “Zato me Otac ljubi, jer ja dušu svoju polažem da je opet uzmem.” (Iv 10, 17) To znači:” Moj vas je Otac toliko ljubio da je čak i mene još više zavolio zato što sam dao svoj život da vas izbavim. Omilio sam svome Ocu postajući vaš Zamjenik i Jamac, polažući svoj život, preuzimajući vaše dugove, vaše prijestupe; jer mojom žrtvom Bog može biti pravedan, a ipak opravdati onoga koji vjeruje u Isusa!”
Nitko osim Božjeg Sina ne bi nas mogao otkupiti, jer je Oca mogao objaviti samo Onaj koji je bio u njegovom naručju. Samo je Onaj mogao objaviti Božju ljubav koji je upoznao njezine dubine i visine. Samo je beskrajna žrtva koju je Krist prinio za grešnog čovjeka mogla izraziti Očevu ljubav prema izgubljenom čovječanstvu.
“Jer Bogu tako omilje svijet da je i Sina svojega jedinorodnoga dao!” (Iv 3, 16) On ga nije dao da samo živi među ljudima, da nosi njihove grijehe i da umre kao žrtva za njih. On ga je poklonio grešnom rodu. Krist se morao poistovjetiti s interesima i potrebama čovječanstva.
On, koji je bio jedno s Bogom, vezao se sa sinovima ljudskim vezama koje se nikada ne smiju prekinuti. Isus “ne stidi se nazvati ih braćom” (Hebr 2, 11); On je naša Žrtva, naš Zastupnik, naš Brat, koji i pred Očevim prijestoljem nosi naše obličje i koji će u toku beskrajne vječnosti ostati sjedinjen s rodom koji je otkupio – Sin čovječji. A sve je to učinjeno da bi se čovjek mogao podići iz propasti i poniženja izazvanih grijehom, da bi mogao odražavati Božju ljubav i sudjelovati u radosti koju donosi svetost.
Cijena plaćena za naše otkupljenje, beskrajna žrtva koju je prinio naš nebeski Otac dajući svoga Sina da umre za nas, sve bi nas to trebalo nadahnuti uzvišenim mislima o onome što bismo mogli postati u Kristu. Gledajući visinu, dubinu i širinu Očeve ljubavi prema rodu koji umire, nadahnuti apostol Ivan je bio ispunjen obožavanjem i strahopoštovanjem; i ne nalazeći prikladnih riječi da izrazi veličinu i nježnost te ljubavi, pozvao je svijet da je promatra: “Vidite kakvu nam je ljubav dao Otac, da se djeca Božja nazovemo!”(1 Iv 3,1) Kakvu to vrijednost daje čovjeku! Prijestup je sinove ljudske načinio Sotoninim podanicima.
Vjerom u Kristovu žrtvu pomirnicu Adamovi sinovi mogu postati Božji sinovi. Uzimajući ljudsku prirodu, Krist je uzdigao čovječanstvo. Grešni ljudi su dobili priliku da, povezani s Kristom, zaista mogu postati dostojni imena “sinova Božjih”.
Takva je ljubav neusporediva. Djeca nebeskog Kralja! Dragocjenog li obećanja! Teme za najdublje razmišljanje! Nenadmašne li ljubavi Božje prema svijetu koji ga nije ljubio! Ova misao ima moć da ukroti dušu i da navede um na pokornost Božjoj volji. Što više proučavamo božanski karakter u svjetlosti križa, to jasnije otkrivamo milost, nježnost i oproštenje, povezane s nepristranošću i pravednošću; to nam jasniji postaju nebrojeni dokazi neograničene ljubavi i njezinog milosrđa koje nadmašuje čežnjivu ljubav majke prema zalutalom čedu."
Opravdanje isključivo vjerom
Opravdanje isključivo vjerom
“Opravdavši se dakle vjerom, imamo mir s Bogom kroz Gospoda našega Isusa Krista.” (Rimljanima 5:1)
“Svjetlost koju mi je Bog dao stavlja ovo značajno pitanje [spasenja] u mom umu iznad svakog drugog pitanja. Opravdanje je isključivo čin Božje milosti i ne stječe se nikakvim djelima koje pali čovjek može učiniti.”—Faith and Works, str. 20.
1. UVJETI OPRAVDANJA
a. Pod kojim jedinim uvjetom grješnik može biti opravdan? Djela 16:31.
("Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se - ti i dom tvoj!")
“Kad Bog grješniku oprosti, oslobađa ga zaslužene kazne i postupa s njim kao da uopće nije griješio; ukazuje mu svoju božansku milost i odobravanje i opravdava ga zaslugama Kristove pravde. Grješnik može biti opravdan samo vjerom u otkup i ispaštanje ljubljenog Božjeg Sina, koji je postao žrtva za grijeh palog svijeta. Nitko se ne može opravdati bilo kakvim svojim djelima. Od krivice grijeha, od osude zakona i kazne za prijestup čovjek se može osloboditi samo Kristovim zaslugama, stradanjem, smrću i uskrsnućem. Vjera je jedini uvjet pod kojim se opravdanje može dobiti, a vjera uključuje ne samo ispovijedanje, već i stvarno vjerovanje.”—That I May Know Him, str. 110.
b. Vjera je uvjet pod kojim Bog prašta grješniku i opravdava ga. Kako se to ostvaruje? Matej 15:22–28; Marko 9:20–24.
22 I gle: žena neka, Kanaanka iz onih krajeva, iziđe vičući: "Smiluj mi se, Gospodine, Sine Davidov! Kći mi je teško opsjednuta!" 23 Ali on joj ne uzvrati ni riječi. Pristupe mu na to učenici te ga moljahu: "Udovolji joj jer viče za nama." 24 On odgovori: "Poslan sam samo k izgubljenim ovcama doma Izraelova." 25 Ali ona priđe, pokloni mu se ničice i kaže: "Gospodine, pomozi mi!" 26 On odgovori: "Ne priliči uzeti kruh djeci i baciti ga psićima." 27 A ona će: "Da, Gospodine! Ali psići jedu od mrvica što padaju sa stola njihovih gospodara!" 28 Tada joj Isus reče: "O ženo! Velika je vjera tvoja! Neka ti bude kako želiš." I ozdravi joj kći toga časa.
20 I dovedoše ga k njemu. Čim zloduh ugleda Isusa, potrese dječakom i on se, oboren na zemlju, stane valjati i pjeniti. 21 Isus upita njegova oca: "Koliko je vremena kako mu se to događa?" On reče: "Od djetinjstva! 22 A često ga znade baciti i u vatru i u vodu da ga upropasti. Nego, ako što možeš, pomozi nam, imaj samilosti s nama!" 23 Nato mu Isus reče: "Što? Ako možeš? Sve je moguće onomu koji vjeruje!" 24 Dječakov otac brže povika: "Vjerujem! Pomozi mojoj nevjeri!"
“Bog je našao shodnim odrediti vjeru kao uvjet pomilovanja grješnicima – ne zato što bi se u vjeri nalazila bilo kakva sila kojom bismo zaslužili spasenje, već zato što se vjera može uhvatiti za Kristove zasluge koje su dane kao lijek protiv grijeha.”—Odabrane poruke, knj. 1, str. 366, 367.
2. PRIMJER OPRAVDANJA—ABRAHAM
a. Kako je pravednost pripisana Abrahamu? Kakvu zaslugu imaju djela u stjecanju opravdanja? Postanak (1. Moj) 15:1, 5, 6.
“Jasno i razgovijetno treba reći da u pogledu našeg položaja pred Bogom ili onoga što nam On daje kao nezaslužen dar ništa nije moguće učiniti ljudskom zaslugom. Kad bi vjerom i djelima bilo tko mogao steći spasenje, onda bi Stvoritelj bio pod obvezom u odnosu na svoje stvorenje. U ovome postoji mogućnost da se laž prihvati kao istina. Kad bi čovjek bilo čime mogao zaslužiti spasenje, bio bi u istom položaju kao oni koji čini takozvane pokore za svoje grijehe. Spasenje bi, u tom slučaju, djelomično bilo dug s Božje strane, nešto što se može zaraditi kao plaća. Budući da čovjek ne može zaslužiti spasenje nikakvim svojim djelima, on potpuno ovisi o milosti koja mu se ukazuje kao grješniku samo zato što vjerom prihvaća Isusa. To je potpuno nezaslužen dar. Opravdanje vjerom je iznad svakog raspravljanja, i sve takve polemike prestaju čim se shvati da pali čovjek nikakvim svojim djelima ne može zaslužiti vječni život. Svjetlost koju mi je Bog dao uzdiže ovaj značajan predmet u mom umu iznad svakog drugog pitanja. Opravdanje je isključivo čin Božje milosti i ne stječe se nikakvim djelima koje pali čovjek može učiniti.”—Faith and Works, str. 19, 20.
b. Kako se, prema Abrahamovu iskustvu, pravednost pripisuje grješniku? Rimljanima 4:1–8.
“Pravednost je poslušnost zakonu. Zakon zahtijeva pravednost, i grješnik ju je dužan pokazati prema zakonu, ali on ju nije u stanju izvršiti. Jedini način na koji može postići pravednost je kroz vjeru. Vjerom može pred Boga iznijeti Kristove zasluge, a Gospod poslušnost svoga Sina pripisuje grješniku. Kristova pravednost prihvaća se umjesto čovjekova neuspjeha te Bog prihvaća prašta i opravdava vjernu dušu koja se kaje, odnosi se prema njoj kao da je pravedna i ljubi ju kao što ljubi svog Sina. Tako je vjeri pripisana pravda, te pomilovana duša napreduje iz milosti u milost, iz svjetlosti u veću svjetlost, i može s radošću reći: ‘On nas spasi ne po djelima što ih u pravednosti mi učinismo, nego po svojem milosrđu: kupelji novoga rođenja i obnavljanja po Duhu Svetom koga bogato izli na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu, da opravdani Njegovom milošću budemo, po nadi, baštinici života vječnoga.’ (Titu 3:5–7).”— Odabrane poruke, knj. 1, str. (367.
3. ŽENA KOJA JE BOLOVALA OD KRVARENJA
a. Što se dogodilo na Isusovu putu u Jairov dom? Marko 5:22–27.
“Kad je [Veliki Liječnik] prolazio, [žena koja je bolovala od krvarenja] pružila je ruku i dotakla se samo ruba Njegove haljine. U tom trenutku osjetila je da je iscijeljena. U tom jednom jedinom dodiru bila je skupljena vjera njezina života, i u istom trenutku su bol i slabost ustupili mjesto snazi i savršenom zdravlju. . . .
“Spasitelj je razlikovao dodir vjere od slučajnog dodira nepažljive gomile. Takvo pouzdanje nije smjelo proći a da ne bude zapaženo. On je želio smjernoj ženi uputiti riječi utjehe, koje će za nju biti izvor radosti – riječi koje će biti blagoslov za Njegove učenike do kraja vijeka. . . .
“On nikome nije pružio priliku za pretpostavku da sam dodir Njegovih haljina donosi iscjeljenje. Iscjeljenje ne dolazi kroz vanjski dodir s Njim, nego kroz vjeru koja se čvrsto drži Njegove božanske sile.”—Čežnja vjekova, str. 343–347.
b. Kakva je razlika postojala između slučajnog dodira nekog iz mnoštva prisutnih i dodira bolesne žene koja se samo dotakla Njegove haljine? Marko 5:28–34.
“Radoznala svjetina koja se gurala oko Isusa nije primila nikakvo izlijevanje životne sile od dodira s Njime. Ali kad je jedna i napaćena žena, koja je bila bolesnik dvanaest godina, u svojoj velikoj potrebi ispružila ruku i dotakla se ruba Njegove odjeće, osjetila je iscjeljujuću moć. Njezin dodir bio je dodir vjere i Krist ga je prepoznao kao takvog. Znao je da je iz Njega izišla sila... Vjera koja nas dovodi u živi dodir s Kristom, s naše strane mora uključivati najveću naklonost, potpuno pouzdanje i sveobuhvatno predanje. Ta vjera radi kroz ljubav i čisti dušu. Ona u životu Kristova sljedbenika dovodi do istinske poslušnosti Božjim zapovijedima; rezultat žive veze s Kristom bit će ljubav prema Bogu i ljubav prema ljudima.”—Odabrane poruke, knj. 1, str. 334.
4. OZDRAVLJENJE KRONIČNOG PARALITIČARA
a. Kako je ovaj težak bolesnik reagirao na Kristovu zapovijed? Što možemo naučiti iz njegova primjera? Ivan 5:1–9.
“Već iz samog biblijskog izvješća na koji je način Isus izliječio bolesnika, možemo naučiti nešto o tome kako vjerovati u Njega da bi nam oprostio grijehe. Vratimo se na biblijski izvještaj o paraliziranom čovjeku iz Betsaide. Taj je patnik bio posve bespomoćan. Svoje noge nije koristio već trideset osam godina, a Isus mu ipak naređuje: 'Uzmi svoju postelju i hodaj!' Bolesnik je mogao reći: 'Gospode, učinit ću to ako me izliječiš.' No on to nije rekao. Vjerovao je Kristovim riječima, povjerovao je da je ozdravio i odmah pokušao ustati. Želio je hodati i prohodao je. Postupio je prema Kristovim riječima, a Bog mu je dao snagu; bolesnik je ozdravio.”—Put Kristu, str. 50.
b. Kako se mi trebamo ugledati na primjer ovog čovjeka koji je ozdravio vjerom? Marko 11:24.
“U sličnom je položaju i grješnik. Ne možete okajati grijehe prošlosti, ne možete promijeniti srce ni svojim naporima postati sveti. No Bog obećava da će sve to On kroz Krista učiniti za vas. Vjerujte u to obećanje. Priznajte svoje grijehe i predajte se Bogu. Izrazite želju da Mu služite. Učinite li to, Bog će sigurno ispuniti na vama svoju riječ. Ako vjerujete tom obeća-nju - ako vjerujete da vam je oprostio i očistio vas - Bog će to i učiniti. Izliječit će vas, kao što je i paraliziranom čovjeku dao silu da hoda kad je povjerovao da je izliječen. Ako vjerujete, to će se i dogoditi. Nemojte čekati da osjetite kako ste ozdravili, već recite: Vjerujem u to. To je tako ne zato što ja to osjećam, nego zato što je Bog to obećao.
“Isus kaže: 'Što god moleći pitate, vjerujte da ste to već primili i bit će vam.' (Marko 11:24) Uvjet za ispunjenje tog obećanja je da naše molitve budu u suglasju s Božjom voljom. A Božja je volja da nas očisti od grijeha, da nas učini svojom djecom i osposobi nas da živimo svetim životom. Za te se, dakle, blagoslove možemo moliti, vjerovati da ćemo ih primiti i zahvaliti Bogu što smo ih primili. Naša je prednost da dođemo Isusu koji će nas očistiti da bismo mogli stati pred Božji Zakon bez stida i grižnje savjesti. 'Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu i ne hode po tijelu nego po duhu.' (Rimljanima 8:1).”— Put Kristu, str. 51.
5. VJEŽBANJE VJERE
a. Na koga moramo gledati da bismo primili vjeru? S kakvim ciljem nam se vjera daje? Hebrejima 12:2; Ivan 6:29.
“Iako se grješnik ne može spasiti svojom snagom, ipak mora nešto poduzeti da bi osigurao spasenje. Krist kaže: ‘Koji dolazi k meni neću ga istjerati napolje’ (Ivan 6:37). Međutim, mi moramo doći k Njemu; i ako se kajemo za svoje grijehe, moramo vjerovati da će nas On primiti i oprostiti nam. Vjera je dar od Boga, ali mi imamo moć vježbati je. Vjera je ruka kojom duša prihvaća milost – ponuđen Božji dar.”—Patrijarsi i proroci, str. 431.
b. Kako apostol Pavao objašnjava pojam vjere? Koje dodatno objašnjenje daje Duh proroštva? Hebrejima 11:1–3.
“Vjera nije temelj našeg spasenja, već velik blagoslov – oko kojim vidimo, uho kojim čujemo, noga kojom hodamo, ruka kojom se držimo. Ona predstavlja sredstvo, a ne cilj. Kad je Krist dao svoj život da spasi grješnike, zašto da se ne koristimo tim blagoslovom? Ja se vjerom hvatam za to, i ta vjera je bit onoga čemu se nadam, i dokaz o onome što je nevidljivo. Oslanjajući se na to i vjerujući, nalazim mir u Gospodu Isusu Kristu.”—Biblijski komentari, sv. 6, str. 1073.
